^{Ovo je osobno promišljanje temeljeno na vlastitom iskustvu i unutarnjoj refleksiji. Cilj ovog teksta nije osuda pojedinaca ni organizacija, nego izražavanje osobnog puta kroz rane, traženje istine i rast u milosrđu. Sve što je napisano, napisano je iz ljubavi prema dostojanstvu čovjeka i želje za većim razumijevanjem i mirom.}

U vremenu kada se toliko govori o ljudskom dostojanstvu, lako je zaboraviti da ono nije teorijska ideja nego lice koje stoji pred nama.U svijetu prepunom glasnih struktura koje zahtijevaju pažnju i poslušnost, tiho dostojanstvo svakog pojedinca ostaje izvor nade, pozivajući nas da čujemo ono što ne viče, ali najdublje odjekuje u srcu. Ljudsko dostojanstvo je otkrivanje sebe u svjetlu drugoga i drugoga kroz ono što ti srce govori o njemu. Kad se dva slična srca prepoznaju, govor je čišći i jasniji. Kad to dostojanstvo zasja i zaiskri, znam da je preda mnom drugi, nedokučivi i neotkriveni, iprimammilost kojom se nešto razotkriva. Tada i naučene definicije nestaju, jer stoji pred nama čovjek — s vrlinama i manama.

Često vjerujemo da se zajedno zalažemo za isto dostojanstvo, a ipak — neprimjetno — postavljamo organizacije i strukture iznad samog čovjeka.Živimo u idealima da služimo drugima, a među sobom često ne poznajemo i ne prepoznajemo to dostojanstvo.Organizacije postoje radi čovjeka, a ne čovjek radi organizacije.Nijedna organizacija nije iznad dostojanstva svakog pojedinca. Bolje je uzveličati dostojanstvo najvećeg grješnika nego pristajati na strukturu koja ga umanjuje, čak i kada tvrdi da ga brani. Brani li struktura doista osobu, ili brani sebe i svoj ugled nauštrb istine i milosrđa?

Našli smo se u nepremostivom jazu između znanja o ljudskom dostojanstvu i nesposobnosti da druge tretiramo u skladu s tim znanjem.Nesklad mišlju, riječju i djelom — trojstvo koje ne pronalazi most — tone sve dublje.Ne želi se izgubiti dugo građena struktura, ali ne želi je se ni obnoviti, iako se time ranjava dostojanstvo, moje i tvoje.Opet je materija pobijedila bitku protiv integriteta i čovječnosti.
Oni kod kojih je materija pobijedila, uspinju se na strukturi nedostojanstveno, a vjeruju da se zalažu za ljudsko dostojanstvo drugih.

Paradoks se zavukao u temelje struktura sagrađenih na sabotiranju, klevetama, ušutkivanjima, odbacivanjima i progonima, i malo je onih koji o tome progovaraju.Ponos skriven iza paravana “borbe za dobar cilj” zasljepljuje i najopasniji je od svih grijeha. Slijepci ostaju u pustinji koja šapuće: “Ako mi se imalo pokloniš, dat ću ti cijeli svijet.”Mnogi su pali na ovoj kušnji.Struktura mora živjeti — i zato mnogi moraju pasti na njoj, ne znajući da su se poklonili nečemu što ih je udaljilo od Oca.

Niste slomili moje ideale. Oni su samo preusmjereni u darove koje sam mogla primiti napustivši laži.Jaz i ja smo si stranci. Strukture grijeha su me napustile, zajedno s dobro prezentiranom lažnom plemenitošću.Moje dostojanstvo obnovilo je milosrđe — ono koje će prije zatražiti oprost nego samo oprostiti, koje će se prije poniziti nego pobjeći ili zaboraviti.To dostojanstvo presnažno je sjalo, oduvijek.Milosrđe mi je milo, a ne žrtva! (Hoš, 6,6)I znam da sjaji još uvijek kod mnogih među nama koji tek trebaju iscijeliti od rana koje su nam zadale strukture i organizacije, a posebno strukture grijeha i vrtlozi u koje su nas uvukli.

U redu je osjećati duboku bol kao posljedicu borbe ili čak gubitak svega u ono što si uložio puno vremena. Zamisli da to ne osjećaš, ne bi li se zapitao – jesi li se uistinu dao negdje? Jesi li uistinu integrirao komadić sebe da bi ta struktura bila malo bolja? Ta rupa koja je ostala je komadić tvojeg svjetla ugrađen u strukturu, to je ona vjera iz koje si crpio nadu da možeš svijet učiniti boljim mjestom. Znam da mnogi nose ovu ranu — možda je ne izgovaraju, možda je skrivaju duboko, ali ona oblikuje način na koji promatramo sebe, druge i strukture koje nas okružuju. Ovaj tekst nosi čežnju za istinom koja liječi i ljubavlju koja ne prestaje vjerovati.“Samo u istini ljubav može zasjati, može biti življena, može se prepoznati i potvrditi kao autentična” (Caritas inVeritate, 3). To je i moja molitva – da ljubav i istina ponovno postanu jedno, i da iz tog jedinstva poteče iscjeljenje za one koji su ranjeni, neshvaćeni ili izgubljeni unutar struktura koje su trebale biti prostor podrške, a postale su izvor boli. Pozivam na povratak istini koja ne ponižava, nego oslobađa. Na ljubav koja ne prelazi preko boli, nego je uzima u svoje ruke i nosi prema svjetlu.

^{Ako sam i ja u ovom hodu ikoga povrijedila, riječju ili šutnjom, svjesno ili nesvjesno, od srca tražim oprost. Moj cilj nije podjela, nego iscjeljenje. Moje riječi dolaze iz mjesta gdje su boli postale molitva, a nesporazumi poziv na dublje slušanje. Neka ova objava ne bude izvor ogorčenosti, već prilika za sve nas da iznova otkrijemo što znači biti čovjek – ine u teoriji pa čak i ako je ispravna, već u praksi koju percipiramo znatno drugačije.}