U današnjim katoličkim krugovima sve je izraženiji koncept onoga što nazivamo „katoličkim aktivizmom“. S jedne strane, ova ideja o darivanju sebe kroz volontiranje i društveni angažman predstavlja pozitivan impuls, osobito među mladima. S druge strane, postoji opasnost da se energija mladih iskoristi za projekte koji premda naizgled korisni, mogu izgubiti temeljnu duhovnu dimenziju – odnos s Bogom. Kao mlada osoba formirana u takvim krugovima, promišljam o problematici koja se krije iza postmodernog izraza “katolički aktivizam”, a koja zapravo može zamagliti izvorni katolički angažman. Kroz ovaj rad želim istražiti dubinu i implikacije ovog fenomena, postavljajući pitanje kako balansirati društveni angažman s unutarnjim, duhovnim pozivom na vjernost Kristu.
Povijest i evolucija katoličkog djelovanja
U srednjem vijeku laičke bratovštine bile su ključne društveno-vjerske institucije koje su okupljale vjernike izvan klera, a njihova uloga bila je višestruka i duboko ukorijenjena u svakodnevni život zajednice. Bratovštine (poznate i kao bratstva, bratija, confraternitates) bile su udruge vjernika koje su se organizirale na staleškoj osnovi, okupljajući pojedince sličnog ili istog društvenog položaja. Iako su često bile povezane s klerom ili samostanima, razlikovale su se od cehova jer im osnovna zadaća nije bila strukovna, već njegovanje pobožnosti, dobrotvornosti i socijalne zaštite članova. Bratovštine su imale značajnu ulogu u društvenom životu srednjovjekovnih zajednica. Osim što su njegovale pobožnost i dobrotvornost, često su se brinule za hospitale, župne crkve i druge oblike socijalne zaštite.
Povijesni tragovi o prvim bratovštinama sežu u IV. i V. stoljeće, a snažniji polet doživljavaju pojavom franjevačkog i dominikanskog reda u XIII. stoljeću, posebice u Italiji. U Hrvatskoj su bratovštine imale iznimno kulturno i društveno značenje. Prve bratovštine spominju se u Zadru: bratovštine ribara (XI. st.), zlatara (XII. st.) i Svetoga Križa (1176). Od XIII. stoljeća nastaju mnoge bratovštine u jadranskim gradovima, poput Gospe od Milosrđa (1208.) i sv. Duha (oko 1220.) u Šibeniku, sv. Mihovila u Gružu (oko 1290.), Svetih Anđela u Splitu (1342).
Prije 20. stoljeća, društveni angažman u Crkvi bio je usmjeren prvenstveno kroz kler, redovnike, bratovštine, cehove, a čak su i kraljevi i plemstvo imali svoju ulogu u promicanju katoličke socijalne misije. Tada je naglasak bio na kršćanskom apostolatu – pozivu na širenje evanđeoske poruke kroz djelovanje u zajednici, brigu za siromašne i marginalizirane te uspostavljanju društvenog reda temeljenog na vječnim vrijednostima.
Dolaskom 20. stoljeća, suočeni s izazovima modernizma, sekularizacije i relativizma, Crkva je morala reinterpretirati svoje načine djelovanja. Laici su preuzeli sve aktivniju ulogu kroz organizirane pokrete poput Hrvatskog katoličkog pokreta, Hrvatskog orlovskog saveza, Katoličke akcije i pro-life inicijativa. Temeljna poruka – život vjere i društvena odgovornost – ostala je ista, no njezin se izraz prilagodio suvremenim okolnostima.
Socijalni nauk Crkve i terminologija
Kompendij socijalnog nauka Crkve poziva vjernike na društveni angažman. Poruka ovih dokumenata ističe: društvenu pravdu, solidarnost i brigu za slabije, odgovornost svih vjernika, klerika i laika, da aktivno djeluju u ekonomskim, socijalnim i političkim sferama.
Međutim, važno je istaknuti da se u tim dokumentima ne koristi pojam „aktivizam“ u njegovom današnjem, postmodernom i često medijski oblikovanom značenju. Umjesto toga, ističe se angažman – djelovanje koje proizlazi iz osobnog odnosa s Bogom i vjernosti evanđeoskoj poruci. Dok se aktivizam promatra isključivo kao odgovor na društvene izazove izvan vjerskog konteksta.
Razlika među terminima
Pojmovi poput “aktivnost”, “akcija”, “angažman” i “aktivizam” često se koriste naizmjenično, no među njima postoje važne nijanse. Dok “aktivnost” i “akcija” označavaju svako djelovanje, često bez jasne vrijednosne ili duhovne dimenzije, “angažman” u katoličkom kontekstu podrazumijeva osobnu odgovornost, unutarnji poziv i djelovanje ukorijenjeno u vjeri. Nasuprot tome, “aktivizam” u svom suvremenom značenju često se veže uz sekularne, ideološke i medijski eksponirane oblike djelovanja, koje mogu zanemariti kontemplativnu i duhovnu dimenziju vjerničkog poslanja. Stoga je važno razlikovati ove pojmove kako bismo izbjegli reduciranje kršćanskog djelovanja na puku vanjsku učinkovitost.
Problematika katoličkog aktivizma
- Terminologija i sekularizacija – U nastojanju da odgovori na postmoderne društvene procese, pojavljuje se termin „katolički aktivizam“. Ovaj izraz, preuzet iz sekularnog rječnika i postmoderne, može zamagliti izvornu poruku apostolata. Umjesto da se radi o životu vjere koji izrasta iz osobnog odnosa s Bogom, on riskira postati površna manifestacija koja se usredotočuje na projekte i javno djelovanje bez dubljeg duhovnog temelja.
- Crkveni dokumenti kao temelj društvenog angažmana – Povezanost termina “aktivizam” s postmodernim i sekularnim kontekstima moguće je razumjeti kroz njegovu povijesnu i filozofsku upotrebu. U suvremenom diskursu, osobito od 20. stoljeća nadalje, “aktivizam” se sve više koristi u okviru ideoloških i političkih pokreta koji proizlaze iz sekularnog razumijevanja društva i čovjeka. Takvo shvaćanje udaljava se od kršćanskog razumijevanja djelovanja kao odgovora na poziv Duha Svetoga.
- Različita shvaćanja značenja termina kod vjernika laika – Mnogi laici aktivizam vide kao konkretan izraz apostolata – humanitarni rad, pomoć marginaliziranim skupinama i ostale oblike socijalne pravde. Ostali smatraju da je aktivizam način obrane tradicionalnih moralnih vrijednosti kroz javne demonstracije.
Razlika između angažmana i aktivizma:
Angažman se odnosi na konkretne, praktične akcije usmjerene na društvenu pravdu, ali koje izviru iz osobnog odnosa s Bogom i odgovornosti pred Crkvom. Takav pristup jasno je prisutan u dokumentima poput Kompendija socijalnog nauka Crkve, koji potiču vjernike na zauzetost u društvu, ali uvijek utemeljenu u vjeri, molitvi i zajedništvu. Nasuprot tome, aktivizam često implicira javno svjedočenje s naglaskom na vidljivost i borbu – što može uključivati progon, ali i opasnost od gubitka autentičnosti ako nije ukorijenjen u duhovnoj stvarnosti. U tom smislu, aktivizam kao pojam više pripada sekularnim borbenim diskursima, dok Crkva preferira govoriti o „angažmanu“, „djelovanju“ ili „služenju“, kako je to vidljivo u dokumentima poput Evangelii Gaudium (br. 183–185).
Od aktivizma do autentičnog apostolata: Povratak Ocu kao temelj djelovanja
Priča o Razmetnom Sinu (Luka 15, 11–32) pruža snažan evanđeoski prikaz za ovo pitanje. Otac, pun neopisive ljubavi, čeka da se sin sam vrati i prizna svoje pogreške. Otac svojem sinu vraća dostojanstvo, ali ne traži od njega da bude jedan od najamnika.
Poziv na iskrenu susret s Bogom: Baš kao što otac ne traži od sina da bude njegov najamnik nego sin, tako i naše djelovanje mora proizaći iz autentičnog poziva Boga na sinovstvo i odnos, a rad proizlaziti iz ljubavi prema Ocu. Bez osobnog susreta i otkrivanja identiteta u Kristu, djelovanje – bilo humanitarno ili javno – ostaje površno.
Iskreno prepoznavanje potrebe: Kao što razmetni sin mora prvo priznati svoje slabosti da bi doživio obraćenje, aktivizam bez unutarnjeg obraćenja ne može donijeti istinsko iscjeljenje. Točnije, iscijeljene će stvoriti unutarnji plod za ispravno djelovanje, koje onda dovodi do vanjskih plodova.
Stavovi papa i upozorenja – Papinske poruke u enciklikama Evangelii Nuntiandi, Christi fideles Laici, Caritas in Veritate i Evangelii Gaudium naglašavaju da istinski apostolat mora biti ukorijenjen u odnosu s Bogom. Pojam „aktivizam“ s ideološkim nabojem, kada postane sam cilj, može odvući vjernike od osnovnog poziva na osobno obraćenje i iskrenu evangelizaciju.
Ako mladi ne prepoznaju da njihova angažiranost mora proizlaziti iz osobne vjere i odnosa s Gospodinom, postoji rizik da postanu ‘modni aktivisti’ – angažirani na površinskoj razini, ali bez trajne unutarnje motivacije koja bi mogla dugoročno promijeniti ne samo društvo, nego i njihove vlastite živote. Na taj način, iako njihove namjere mogu biti dobre, njihovo djelovanje ne nosi snagu trajne preobrazbe. Aktivizam nužno vodi sekularizaciji ako je shvaćen isključivo kao skup projekata i javnih akcija, jer takav pristup smanjuje djelovanje na vanjski, društveni nivo, zanemarujući duhovni temelj koji bi trebao biti izvor svakog istinskog angažmana. Bez toga, aktivizam postaje samo alat za površinsku promjenu, a ne kanal za duboku, unutarnju transformaciju koja bi mogla oblikovati društvo prema Božjim vrijednostima.
Zaključak
Problem s katoličkim aktivizmom nije u samom društvenom djelovanju, već u načinu na koji se ono percipira i prakticira te onima koji smatraju da inovativan pristup terminologiji i semantici ujedno znači otkrivanje nečeg revolucionarnog. To „otkrivenje“ u ovom kontekstu zapravo je nazadovanje jer sekularno-svjetovna terminologija postaje „riječ“ koja oblikuje nove naraštaje, a Riječ nije bilo što kad se utjelovi u srcu mladih. Sjetimo se da se Riječ utjelovila u Mariji Kristovim dolaskom – riječi koje koristimo vrlo su važne.
Izvori
Biblija – Prispodoba o razmetnom sinu (Lk 15, 11–32)
Kompendij socijalnog nauka Crkve
Evangelii Gaudium (br. 183–185)
Evangelii Nuntiandi
Caritas in Veritate