Zašto Hod za život u Londonu odjekuje kao križarski pohod savjesti kroz povijest?

U Londonu su se na istom trgu susrela dva suprotna ideološka marša. Ta slika jasno pokazuje da postoji duh koji pokreće obje strane u borbi na život i smrt – borbi za duhovni život ili smrt. Oholost je smrtni grijeh koji vodi u propast, dok nadvladavanje oholosti budi čovjeka iz dubina pale naravi u novu stvarnost. Život je vječan i potrebno ga je živjeti i svjedočiti već sada. Upravo Hod za život predstavlja snažan znak te istine – on pokazuje vječnu važnost života koji je Bog obećao i koji se mora živjeti već sada, iz savjesti.

Ovo vrijeme može se s pravom nazvati vremenom križarskih pohoda savjesti. Ono svjedoči o potrebi preuzimanja moralnog tereta i ulaska u borbe na ideološkim frontovima – bez izuzetaka, jer kršćani su na to svi pozvani. Ovo je bojno polje za duše koje moraju biti spašene. Namjerno se koristi naziv križarski pohodi kako bi se podsjetilo i na jedini argument koji nevjernici često izgovaraju protiv kršćana, pozivajući se na križarske ratove iz prošlosti. Iako se križarski ratovi često spominju kao najmračniji trenuci kršćanstva, oni ipak nose elemente duboko ukorijenjene u svakom vjerniku: borbu za ono što je ispravno i spremnost umrijeti za svoja uvjerenja. Godine 1095. papa Urban II. pozvao je na Prvi križarski rat da oslobodi Jeruzalem i obrani kršćane u Bizantu od napada. Motivacija križara bila je jasna: obraniti kršćansku Europu, zaštititi hodočasnike i sveta mjesta te očuvati samu kršćansku civilizaciju.

Danas se, međutim, “napredovanje” muslimana u Europi odvija na drukčiji način – kroz kulturno i društveno osvajanje, a ne vojno. Muslimanske zajednice u zapadnoj Europi rastu zbog migracija i viših stopa nataliteta. Za razliku od srednjeg vijeka, današnje zauzimanje prostora oblikuje se kroz škole, medije, modu i javne prostore. U isto vrijeme, dok muslimanske zajednice čvrsto čuvaju svoj identitet i vrijednosti, europsko kršćanstvo tone u san, a sekularizam ga dodatno slabi.

U takvoj borbi vrijedi se prisjetiti riječi Williama Wilberforcea: “Možete odlučiti okrenuti glavu, ali nikada više ne možete reći da niste znali.” Kao što je Wilberforce stajao uspravno protiv trgovine robljem unatoč protivljenju moćnih struktura, tako i današnji aktivisti moraju čvrsto stajati protiv kulture smrti koja prijeti Europi. Smrt suvremene Europe ne dolazi samo u obliku pobačaja i pada stope nataliteta, nego i u obliku lažne tolerancije koja dopušta kulturno osvajanje i zauzimanje europskih prostora. Njegov primjer pokazuje da su upornost i hrabrost malih skupina kršćana kroz povijest mogli promijeniti tijek čitavih civilizacija.

No, ponekad ići u križarske pohode savjesti znači i gubiti bitke. One se gube na mnogim frontovima – od borbe za prava nerođenih do obrane starijih od eutanazije. Nerijetko je potrebno uložiti svu duhovnu i tjelesnu snagu samo da bi ostao makar mali fragment svjetla u ovome svijetu. Sve to čini se zbog kreposti hrabrosti, iz koje izviru sve druge kreposti, a ipak se često doživljavaju neuspjesi.

Hod za život u Londonu nije bio tek pro-life okupljanje, nego znak duhovne konfrontacije. Kao što su križari nekoć kretali s vjerom u obranu kršćanstva i svetih mjesta, tako i današnji aktivisti izlaze na ulice s uvjerenjem da brane istinu i dostojanstvo ljudskog života. Oružja više nisu mačevi, nego transparenti, molitve i svjedočanstvo radosti. “Po plodovima ćete ih prepoznati” – i doista, plodovi su bili vidljivi. Radost je bila očita na ulicama Londona: baloni, djeca, obitelji, pjesme i ozračje nade. Više od 10.000 ljudi podržalo je borbu za dobro u zemlji u kojoj mnogi ne vide budućnost. A ipak, taj hod bio je slavlje života. Suprotno tome, protuprosvjednici su nudili samo bijes, destruktivne slogane i viziju tame. Bio je to sudar dviju vizija – kulture života i kulture smrti, odnosno antikulture.

Svaka generacija, pa tako i današnja, stoji pred jedinim izborom: hoće li biti spremna na žrtvu u poslušnosti onome što Krist traži ili će sve podrediti vlastitom egu – egu koji je spreman uništiti nerođeno dijete, obitelj i samu budućnost samo da bi izbjegao posljedice vlastite neodgovornosti? Hod za život pokazuje da prava snaga leži u svjetlu – u radosti koja proizlazi iz istine, u zajedništvu koje svjedoči život i u hrabrosti koja odbija šutjeti. Kada obitelji s djecom, pa i oni najmanji s balonima u rukama, hodaju ulicama glavnog grada, tada svijet vidi da postoji nada. Podsjetnik je to i na Božju spremnost da poštedi Sodomu i Gomoru radi samo nekolicine pravednika. A u Londonu je 10.000 ljudi bilo spremno odgovoriti na poziv dobra i podržati Hod za život. Nije li to znak da Bog još uvijek podiže ostatak koji svijetli u tami?

Možda će već iduće godine, za dodatni znak radosti, na Hodu biti dodan i kombi sa sladoledom – jer što bolje pokazuje ljepotu kulture života od osmijeha djeteta? Možda će i srca protivnika omekšati pred nevinošću djece koja se raduju sladoledu. Jer istina, radost i ljepota uvijek imaju veću moć od bijesa i tame.

Današnja vremena također su obilježena brutalnim slikama – čak i u Europi crkve se napadaju, ali vjera ostaje. Materijalne crkve mogu biti uništene, ali Crkva koju vjernici jesu – zajednica živih svjedoka – ne može biti spaljena ni slomljena. To je snaga Kristova Tijela koje stoljećima opstaje kroz progonstva.

Na kraju postaje jasno: borba nije samo društvena, kulturna ili politička, nego duboko duhovna. Kao što je rekao sveti Augustin, ona odražava stalni sukob dvaju gradova – Grada Božjega, utemeljenog na ljubavi prema Bogu do prezira sebe, i Grada čovjeka, utemeljenog na ljubavi prema sebi do prezira Boga. Taj sukob danas nije ništa manje stvaran nego u Wilberforceovo vrijeme ili u doba križara; samo je poprimio nova lica i metode. Zato kršćani ne smiju klonuti. Krist upozorava: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ubiti ne mogu” (Mt 10,28). Snaga je u svjetlu koje tama ne može nadvladati. Ako vjernici ostanu postojani i spremni na žrtvu, postat će grad na gori, svjetionik nade za Europu koja tetura između života i smrti. Upravo to jest znak vremena: poziv na kulturni križarski pohod u kojem su oružja istina, radost i hrabrost vjere.